Običaj da momci jašu na Štefanje, da bi konji bili debeli, projahali bi selom u dugim povorkama, svraćali u dvorišta, pjevali i zabavljali se,taj stari običaj obnovljen je i ove godine u Draganiću. U jutarnjim satima u Franjetićekod Maria Domladovca pristizali su jahači iz Lazine, Barkovića, Vivodine i Novaka kod Jastrebarskog, nakon kratkog odmora, dvanaest jahača u pratnji zaprege uputili su se u čestitare. Prve čestitke za Božić i imendan pripale su draganićkom slikaru Stjepanu Barkoviću-Bebi u Barkovićima, nakon kraće okrjepe čestitari nastavljaju svoj put kako bi obišli i ostale Stjepane i Šefe u Draganiću.
Ljubav prema konjima i običajima svojih predaka potaknula je na organizaciju jahanja na štefanje Matiju Vučkovića, Marija Turčića, Jasmina Barkovića i Maria Domladovca(stjegonoša),a da sve bude kak treba sve pod budnim okom Ferde Vučkovića i Josipa Domladovca.
Tradicijsko jahanje na Štefanje mogli bi sažeti u misao:
„Život, i pravo može biti bez običaja. Ali kakav bi to život bio!
Bio bi pust i prazan.
Narod bez običaja- ako ga gdje ima divlji je i surov. Pomislite samo, kako godi srcu, kad kažeš: Tako su i naši stari radili! Tu se sjetiš svog djeda, oca, majke, prijatelja. A nema kulture bez ćutenja veze, koja te veže s onima, što su prije tebe bili i za te radili.
Tako samo ćuteći tu vezu pomišljaš na djecu svoju i dakle potomke. Ne živiš od danas do sutra, već radiš i gradiš za vjekove. U običajima je kao za vječna vremena saliven u tuč sav duševni život naroda“.
citat nepoznati autor
